BEZ POŠTANSKE MARKE

“Znaš kako možeš znati da si zaljubljen? Kada ležiš u krevetu i ne možeš zaspati, jer je stvarnost napokon bolja od snova.”
piše: Srbijanka Stanković

Ko je poslao pismo?

Ko je poslao pismo

Ovo je moja ljubav za tuđe ljubavi.
Oživela sam slova i senke u svojoj dečjoj sobi. Pa u devojačkoj. Pa u bračnoj.

Iz knjiga su istrčale zaljubljene šiparice, iz televizora se na pod otkotrljali Don Žuani.

Preksinoć je bila žurka u stanu. Svi svetski muzičari napravili su koncert. Opet se sve vrtelo oko ljubavi. Fredi Merkjuri je pomireno slegnuo ramenima na odlasku: “Show must go on”, šapnuo je.

Ana Karenjina je svratila juče na čaj, pola sata pre nego što se bacila pod voz. Čika Jova Zmaj je dostojanstveno obrisao svoje oči belom čipkanom maramicom i na terasi napisao sedmu pesmu “Đulića uveoka”. Džejn Ostin i Mir-jam su se dogovarale da naprave razmenu svojih junaka, da promene gospoda klimu.  Svi su se ponašali kao da se ništa nije dogodilo. Niko nije znao šta da mi kaže.

Od prošle subote, odjednom, pred kapijom su počela da mi rastu brda prekomorskih pisama, stizali su mi spomenari iz drugih zemalja, sa drugačijih neba i nebodera. Donosio ih je  poštar kog nikad nisam videla. Nekad propisno upakovana, nekad otvorena, ali uvek bez poštanske marke.

Četiri dana sam pustila da se gomilaju u dvorištu. Petog dana, negde oko 10h ujutro, Nušićev Jerotije zakuca mi na vrata.

 "Rekli su mi da ti kažem, počni da ih čitaš. U poverenju, ne znam kako dosad nisi." (Vidim, iznervirala sam ga. Oprostio mi je, jer sam se napravila da ne vidim da je ukrao dva-tri pisma s gomile.  Ipak, znam, nije to za mene. Neću da otvaram tuđa pisma. Sačekaću da ih oduva vetar).

Juče se Skerlić ljutitim korakom popeo uz stepenice. Namrštio se na čika Jovine suze i stihove i ozbiljno mi pripretio. Ili da počnem da čitam ili da mi zabiberi u štampi. Ko sam ja umislila da sam?! (Došlo mi da ga napsujem zbog Isidore, al' vidim, rešen je da nas obe progna u Skandinaviju. Pomislih, neće ništa da me košta da raščistim dvorište).

Gunđala sam nad gomilom hartije. Tako ćemo, dakle. Da otvaramo tuđa ljubavna pisma? Da ih sami pišemo? Da se ljubavlju tetoviramo?

"Show must go on", ponovih,  "Dok čekam prava pisma. Ako ih iko više šalje."

Nađenka, ja Vas volim!

Nađenka, ja Vas volim

Nađa je bila neutešna. Ove zime nije pao sneg, ali je ona opet došla na moj prag sa knjigom Čehovljevih pripovedaka. Uzalud sam je ubeđivala da je već avgust, da je 2014. godina, da treba da popije čašu limunade i zavrljači tu knjigu bestraga – ništa nije pomoglo. Opet je sedela na fotelji i čitala mi isti pasus:

 “Sada je Nađenka već udata. Dali su je, ili je sama pošla – to više nije ni važno – za sekretara plemićkog starateljskog udruženja. Sa njim već ima troje dece. Ali ono, kako smo nekad zajedno išli na sankanje i kako su s vetrom dopirale do nje reči: “Nađenka, ja vas volim” – nije zaboravila. To joj je sada najsvetlija, najdirljivija i najlepša uspomena u životu…“

 Odjednom, umesto suzama celo joj se lice okupa u besu.

 “Ko kaže? Mnogo ste mi Vi bistri, Antone Pavloviču! Umotali ste me u sneg, smestili na sanke, pa 'ajde, Nađenka, niz padinu! Stvaraj sebi najlepše uspomene u životu! Ha! S kojim, pravom, moliću lepo Vi to ovako? Kao – gospodin se na sankama šalio! Da, da. A Nađenka je mlada i glupa, pa će da pravi svetinju od sankanja. Lepo! Baš lepo! Podstrek za sve mangupe od 1886. godine do dana današnjeg! Čujem, u čitanke smo ušli sa vetrom: sanke, šaljivdžija i ja! Ma, odlično! Preveli ste nas na svetske jezike! Fantastično! Da ceo svet sažaljeva Nadeždu Petrovnu, naivnu i nevinu devojčicu umotanu u šalove.

Na kraju, kad ste se već osmelili da se frajerišete (valjda sam pravilno upotrebila ovaj novi izraz?), mogli ste da me unapred obavestite. Da se ne iznenađujem i ne razočaravam. Kad sam se već tako lepo očarala – kao što ste opisali!

Ništa više od svetinje, lepote i dirljivosti u toj uspomeni! A i devojke ste razočarali, da znate. Sad će stalno da se preispituju. Da ubeđuju sebe da je „njihova sveta uspomena“ obična izmišljotina. Ne, kako Vi ono rekoste? ŠALA! Lepo, lepo... Ne znam šta da Vam kažem.

Istina je. Sankanje nisam zaboravila. Ni vetar. Ali sve ste upropastili, Antone Pavloviču. Sve!”

Skočila je sa fotelje i istrčala kroz vrata. Kad li će se vratiti po knjigu?

(Tekst je delimično preuzet sa blacksheep.rs)

Powered by WebExpress