Ko je poslao pismo?

Ovo je moja ljubav za tuđe ljubavi.
Oživela sam slova i senke u svojoj dečjoj sobi. Pa u devojačkoj. Pa u bračnoj.
Iz knjiga su istrčale zaljubljene šiparice, iz televizora se na pod otkotrljali Don Žuani.
Preksinoć je bila žurka u stanu. Svi svetski muzičari napravili su koncert. Opet se sve vrtelo oko ljubavi. Fredi Merkjuri je pomireno slegnuo ramenima na odlasku: “Show must go on”, šapnuo je.
Ana Karenjina je svratila juče na čaj, pola sata pre nego što se bacila pod voz. Čika Jova Zmaj je dostojanstveno obrisao svoje oči belom čipkanom maramicom i na terasi napisao sedmu pesmu “Đulića uveoka”. Džejn Ostin i Mir-jam su se dogovarale da naprave razmenu svojih junaka, da promene gospoda klimu. Svi su se ponašali kao da se ništa nije dogodilo. Niko nije znao šta da mi kaže.
Od prošle subote, odjednom, pred kapijom su počela da mi rastu brda prekomorskih pisama, stizali su mi spomenari iz drugih zemalja, sa drugačijih neba i nebodera. Donosio ih je poštar kog nikad nisam videla. Nekad propisno upakovana, nekad otvorena, ali uvek bez poštanske marke.
Četiri dana sam pustila da se gomilaju u dvorištu. Petog dana, negde oko 10h ujutro, Nušićev Jerotije zakuca mi na vrata.
"Rekli su mi da ti kažem, počni da ih čitaš. U poverenju, ne znam kako dosad nisi." (Vidim, iznervirala sam ga. Oprostio mi je, jer sam se napravila da ne vidim da je ukrao dva-tri pisma s gomile. Ipak, znam, nije to za mene. Neću da otvaram tuđa pisma. Sačekaću da ih oduva vetar).
Juče se Skerlić ljutitim korakom popeo uz stepenice. Namrštio se na čika Jovine suze i stihove i ozbiljno mi pripretio. Ili da počnem da čitam ili da mi zabiberi u štampi. Ko sam ja umislila da sam?! (Došlo mi da ga napsujem zbog Isidore, al' vidim, rešen je da nas obe progna u Skandinaviju. Pomislih, neće ništa da me košta da raščistim dvorište).
Gunđala sam nad gomilom hartije. Tako ćemo, dakle. Da otvaramo tuđa ljubavna pisma? Da ih sami pišemo? Da se ljubavlju tetoviramo?
"Show must go on", ponovih, "Dok čekam prava pisma. Ako ih iko više šalje."